Filmovi

Obitelj Freeling živi u planskom naselju Cuesta Verde u Kaliforniji. Steven je uspješan agent za nekretnine, a njegova supruga Diane je kućanica koja odgaja njihovo troje djece. Nakon što najmlađa kći Carol Anne počne razgovarati s „ljudima iz televizora“, a naselje pogodi jaki potres, uslijedit će niz bizarnih događaja.

Ekonomska kriza koja je obilježila SAD 1970-ih obilježena inflacijom, nestašicom nafte i povećanjem kamatnih stopa na stambene kredite svoj je odraz našla i u povećanoj popularnosti filmova o ukletim kućama. To je možda najbolje sažeo Stephen King u osvrtu na Amytiville – kuću užasa (The Amytiville Horror, 1979), horor-hit o obitelji Lutz koja povoljno kupuje kuću za koju se ispostavlja da je ukleta. Nije bilo bitno hoće li Lutzovi preživjeti, piše King u Danse Macabre (1981), nego hoće li im osiguranje moći pokriti razbijene prozore, razrušene dijelove stana i vlagu na zidovima.

Na istome tragu nastao je i Poltergeist Tobea Hoopera, još jedna nadnaravna ekstravaganca koja nekretninsku tjeskobu prethodnog desetljeća nadograđuje krizom nuklearne obitelji i povratkom potisnute kolonijalne krivnje. Rezultat je instant-klasik 1980-ih, zločesti rođak Družbe Goonies (1985) i E.T.-ja (1982), koji zahvaljujući svojim maštovitim specijalnim efektima i domišljatim scenografskim rješenjima (zle igračke, ljudoždersko drveće i ne zaboravimo scenu u bazenu) djeluje kao luda vožnja u lunaparku koji je osmislio Steven Spielberg, ovoga puta u ulozi producenta i koscenarista. Bez obzira na žanr, Spielberg se uvijek obraća djetetu u svima nama, pa njegovi filmovi fasciniraju i zabavljaju čak i kada straše.

Poltergeist je bio veliki hit u kinima, bio je nominiran za tri Oscara (glazba, zvučni i vizualni efekti), a zbog tragičnih sudbina koje su zadesile glumice Dominique Dunne i Heather O’Rourke ubraja ga se i među uklete filmske setove.