Na današnji dan prije 110 godina u Tokiju je rođen jedan od ponajboljih i svakako najznačajnijih redatelja u filmskoj povijesti, veliki Akira Kurosawa!
Odrastao u mnogobrojnoj obitelji, Akira je bio najmlađi od osmoro djece, po ocu podrijetlom iz ugledne samurajske porodice. Kako mu je otac Isamu, direktor srednje škole, prigrlio zapadnjačku kulturu, maleni Akira je s obitelji često odlazio u kina gdje je mogao uživati u američkim filmovima. Premda je japanska kultura ubrzo odbacila američku, otac ih je i dalje poticao na gledanje filmova smatrajući ih pozitivnim obrazovnim materijalom.
Dodatno znanje o umjetnosti, Akira stječe u školi zahvaljujući ponajprije učitelju crtanja, dok ga stariji brat Heigo upoznaje sa stvaralaštvom ruskih pisaca. Po završetku vojne škole, Akira započinje studij zapadnog slikarstva na akademiji Dushuka i učlanjuje se u savez umjetnika. Premda su mu slikarski radovi bili izlagani u nekim od najpoznatijih galerija, od slikarstva nije mogao komotno živjeti, pa je 1936. odlučio polagati testove za pomoćnika redatelja u studiju P.C.L. (kasnije Toho).
Kroz narednih 6 godina, Akira je najčešće surađivao s izvanrednim redateljem Yamamotom koji mu je strpljivo otkrivao tajne zanata, od pisanja scenarija pa sve do montaže. 1941. je tako bio koscenarist i montažer na Yamomotovom filmu Konji, a 1943. debitira sa sportsko-akcijskom dramom Saga o judu. Priča je to koja prati tvrdoglavog mladića Sanshira koji se upisuje u školu jujitsua gdje uz zahtjevne borilačke tehnike mora naučiti mnogo i o samokontroli. Zahvaljujući stilskim inovacijama i nadahnutoj režiji Kurosawa s ovim filmom najavljuje bogatu stvaralačku karijeru.
Za vrijeme rata Kurosawa je pod budnim okom japanskih vlasti kompromisno snimao filmove kroz koje su se provlačile kojekakve nacionalističke i antiameričke teme, a nakon rata su mu filmovi bili otvoreno angažirani i kritički usmjereni, među kojima prvenstveno valja izdvojiti izvanrednu krimi dramu Pijani anđeo (1948.). Upravo s tim filmom započinje i njegova dugogodišnja suradnja i prijateljstvo s fantastičnim glumcem Toshirôm Mifuneom s kojim će snimiti još 15 (!) filmova.
Međunarodno priznanje Kurosawa dobiva s briljantnim Rašomonom (1950.), filmom koji mu uz 'Zlatnog lava' u Veneciji donosi i posebno priznanje američke filmske Akademije, no također i ostavlja dubok trag u poljima književnosti, psihologije i filozofije. Sama radnja filma kazuje priču o stravičnom zločinu ubojstva i silovanja djevojke u srednjovjekovnom Japanu kazivanu kroz tri slična, ali tematski različita svjedočenja glavnih aktera.
Zahvaljujući jedinstvenoj snimateljskoj tehnici, korištenju vremenskih elemenata (kiša, snijeg, vjetar, vrućina...) i uporabi višestrukog broja kamera na setu, perfekcionizmu na snimanjima i slikarskim primjenama efekata zbog vizualnog dočaravanja određenih segmenata priče, Kurosawa je uz priznanje struke i kritike uskoro dobio i nadimak 'imperator'. Premda su mu zbog književnog utjecaja zapadnih pisaca poput Shakespearea (Krvavo prijestolje, Kaos, Loši dobro spavaju), McBaina (Veliki i mali), Hammetta (Tjelesna straža) ili Simenona (Pas lutalica), odnosno, western utjecajem američkog kolege Johna Forda (Tjelesna straža i Sedam samuraja, među ostalima) mnogi japanski kritičari prigovarali kako je prezapadnjački, Kurosawa je veliki broj svojih filmova tematski smještao u japansku prošlost (jidai-geki) s čime je ponajprije osvojio zapadnu publiku.
Izuzev zapadnog utjecaja i fascinacijom samurajskom prošlošću svoje zemlje (genetika je na tom polju ipak činila svoje), Kurosawa nije zaboravio niti na literarna djela ruskih književnika koje je zavolio u ranoj mladosti pa su tako dobar dio njegovih filmova činile svojevrsne adaptacije slavnih romana poput Idiota Fjodora Dostojevskog, Na dnu Maksima Gorkog ili Živjeti koji je temeljen na romanu Smrti Ivana Iljiča Lava Tolstoja.
Unatoč brojnim priznanjima i međunarodnom ugledu, a da ne govorimo utjecaju, Kurosawini filmovi su nerijetko bili iznimno skupi i komercijalno nedovoljno isplativi i od početka 70-ih zbog teške ekonomske situacije on sve teže uspijeva doći do sredstava za snimanje novih uradaka pa tako 1975. sa zadovoljstvom prihvaća poziv S.S.S.R.-a za koje snima izvanrednu biografsku pustolovnu dramu Dersu Uzala. Nakon toga je uslijedila dugogodišnja pauza koju prekida 1980. kad zahvaljujući posredstvu holivudskih 'štrebera' i njegovih ogromnih fanova Georgea Lucasa (inspiraciju za Ratove zvijezda je pronašao upravo u Kurosawinom remek-djelu Skrivena utvrda) i Francisa Forda Coppole osigurava financijsku potporu kompanije '20th Century Fox' i snima spektakl Kagemusha – sjenka ratnika. Uz brojna druga priznanja, Kurosawa za film osvaja i 'Zlatnu palmu' u Cannesu.
Pet godina kasnije, Kurosawa snima Kaos, spektakl temeljen na Shakespeareovom Kralju Learu s još jednim impresivnim nastupom drugog redateljevog 'kućnog' glumca, fantastičnog Tatsuye Nakadaia. Uz BAFTA-u za najbolji strani film i najbolju šminku, film osvaja i Oskara za najbolju kostimografiju. Do kraja karijere, ovaj briljantni i neumorni redatelj snima još tri filma od kojih svakako posebno valja izdvojiti njegovu vizualnu majstoriju Snovi (1990.).
Voljeli ga vi zbog Rašomona, Sedam samuraja, Tjelesne straže ili bilo kojeg dragulja iz njegove filmografije, apsurdno je u tek nekoliko rečenica govoriti o njegovom umijeću i utjecaju na brojne naraštaje filmaša koji su uslijedili, no jedno je sigurno, Akira Kurosawa je bio i ostao jedan od najvećih!
